S prolaskom magistrale kroz selo, iz Dabraca je otišla omladina u školu, a potom, za zaposlenjem, u bijeli svijet. Mještani kažu da nema kontinenta da u njemu ne živi neko iz Dabraca. Ostalo svega 80 stanovnika. U Dabracu, jednom od najmanjih mrkonjićkih sela, uglavnom žive staračka domaćinstva jer je omladina otišla u grad u potrazi za boljim životom. Selo se nalazi uz magistralni put Mrkonjić Grad - Banja Luka i udaljeno je dvadesetak kilometara od opštinskog središta. Iako se nalazi uz izuzetno frekventnu saobraćajnicu, u selu živi samo 35 domaćinstava, sa svega 80-tak stanovnika.svjetskog rata.
Nekada je u našem selu bilo tri puta više domaćinstava, a u selu je prije tridesetak godina bilo dosta omladine. Svako domaćinstvo obrađivalo je zemlju i držalo stoku. Na svakom koraku mogla se čuti momačka i djevojačka pjesma, mada se teško živjelo, priča 78-godišnji starina Dušan Savanović. Sada se u selu bolje živi, veli on, ali više nema momačke i djevojačke pjesme. S prolaskom magistrale kroz selo, iz Dabraca je otišla omladina u školu, a potom, za zaposlenjem, u bijeli svijet. Kažu da nema kontinenta da u njemu ne živi neko iz Dabraca. Mještani pričaju da je glavni razlog odlaska mladih u grad potraga za zaposlenjem, ali i teški uslovi života u ovom bezvodnom kraju. Naime, na Dabračkoj visoravni, koja se nalazi koju stotinu metara iznad rijeke Vrbas, nema vode za piće, iako s lijeve strane puta za Banju Luku postoje dva izvora: Begovac i Savanovića bunar. Pošto je riječ o manjim izvorima, u selu nije moglo biti riješeno pitanje vodosnabdijevanja. Zato domaćinstva vodu u ovom selu troše na kapi iz bunara i čatrnji. U ljetnom periodu, kada je suša, voda se u bunare doprema u cisternama. Godinama se priča da se u naše selo treba dovesti voda, Međutim, do sada ništa konkretno nije urađeno. Nije asfaltiran ni put kroz selo, a dotrajala je i elektromreža. Selo nema trgovinu ni školu, kaže Dušan Milanović. Dodaje da je škola s radom prestala početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Nekada je u školu išlo 55 učenika od prvog do petog razreda. Tada je selo bilo puno omladine, svadbi, krštenja, ispraćaja u vojsku... svega onoga što sada nema, veli Dušan. I pored toga što su mnogi otišli iz sela, Milanović kaže da nema namjeru da napusti rodni kraj. Meni je u Dabracu lijepo. Imam stan u Beogradu, ali nikada nisam ni pomislio da odem iz rodnog kraja. Supruga Branka i ja dobro živimo, jer imam penziju iz Austrije. Dođu nam unučad i kćerka Bosa, priča Milanović. Zanimljivo da u Dabracu ima samo šestoro djece koja idu u osnovnu školu u Bjelajcu. Riječ je o djeci samohrane majke Cvijete Milanović, koja ima devetoro djece. I pored svih problema, mještani Dabraca uvjereni su da za njihovo selo dolaze bolji dani. Iz našeg sela ima nekoliko mlađih ljudi koji se bave privatnim poslom. Ja sam se vratio iz inostranstva i u selu otvorio motel "Lav". Tu su i dvije benzinske pumpe, a sagrađena je i crkva. U selu su povoljni uslovi za stočarstvo, pa očekujem da će biti podignuta neka mini-farma za proizvodnju mlijeka, kaže Boro Vučenović. Selo ima dobre autobuske veze, naročito sa Banjom Lukom, jer "Bočac turs" ima svaka dva časa liniju za najveći grad Srpske.
Genocid
Stanovništvo u Dabracu kroz sve ratove je stradalo, pa tako i u proteklom. Međutim, u Drugom svjetskom ratu, 31. avgusta i 20. septembra 1941. godine, ustaše su likvidirale gotovo svu mušku čeljad. Nestale su cijele porodice. Ubijen je Lako Milanović i njegovih pet sinova. Među nekoliko preživjelih u masakru bili su Milan i Branko Savanović i Milivoje Milanović, koji su još živi i imaju po 82 godine. Starina Milivoje nije imao snage da priča o zločinima, jer mu je narušeno zdravlje. Mještani Dabraca uz novosagrađenu crkvu u selu podići će spomen-obilježje žrtvama ustaškog terora iz Drugog
|
Opština Mrkonjić Grad 
