Kod mene dolaze mještani iz desetak sela. Ako imaju novca plate, ako nemaju popijemo po čašicu rakije i malo se družimo. Za mene je lijepa riječ, važnija od para, kaže Veljko Dakić - Sedamdesettrogodišnji Veljko Dakić iz Gornje Pecke jedini je kovač u Baraćkom kraju mrkonjićke opštine. Ovaj penzioner s čekićem i nakovnjem druguje pedesetak godina. Kovački zanat naučio sam još kao mladić, a ispit za kovača polagao sam kod inženjera Dragojla Živkovića - priča Veljko. Posljednjih dvadesetak godina rada u Šumskom gazdinstvu "Lisina", do odlaska u penziju, radio je kao kovač.
Iskivao sam potkovice, lance, kuke, pandže, vagire za konjsku zapregu i šumske traktore. Kovao sam sve što je trebalo za rad u šumi i izvlačenje trupaca. Svašta sam radio jedino nisam pravio sladoled - kaže Veljko. Dakić se prisjeća mnogih zgoda i nezgoda dok je potkivao konje. Kaže poseban "cirkus" je bio "obuvanje" konja Ostoje Boškana, koji je za izvlačenje trupaca imao čak 21 par konja. Bio je to zanimljiv, ali naporan i opasan posao. Nekada sam u jednom danu nekoliko puta morao otići do šumskog radilišta u Čardaku, Mliništima, Dubičkoj Gori, kako zbog mene ne bi bilo zastoja u izvlačenju oblovine. Sve se izdržalo, jer me i zdravlje služilo. Sad je to prošlost, imam astmu, pa me na sve strane nešto "steže" i guši - priča Veljko. Radio je, kaže, i druge poslove u šumi u "Cincaru" u Livnu, "Šatoru" u Glamoču. Bio je sjekač, kočijaš, otpremač, mjerica, utovarao kamione balvanima. Životna sudbina ga je vezala za šumu, jer se rodio i odrastao u Gornjoj Peckoj, selu u podnožju planine Ovčare, nedaleko od Mliništa, kroz koje je prolazila uskotračna pruga kojom se moglo stići do Beča. I svoje penzionerske dane, sa 72-godišnjom suprugom Jokom provodi u rodnom selu.Imam nešto penzije, dvije krave, bika, kokoške. Obrađujemo i zemlju, a kada je rodna godina bude dosta voća, naročito šljiva. Pomognu i djeca, pa se nekako živi. Nije kao nekada, ali je dobro - dodaje Veljko. Stariji Veljkov sin Čedo, inspektor je i živi u Novom Sadu, dok je mlađi Milovan zaposlen u Hidroelektrani "Bočac" na Vrbasu. Čedo ima dva sina, a Milovan kćerku i sina.Djecu sam izveo na pravi put i zbog toga sam izuzetno srećan. Jedino mi je žao što nisu u mogućnosti da nas obiđu. Kada dođu posebno se obradujemo unučadima - veli Veljko. Mada je u penziji svaki slobodan trenutak provodi u svojoj "čađavoj" radnji.Ja sam jedini kovač u desetak sela ovoga dijela mrkonjićke opštine. Kod mene dolaze mušterije iz Medna, Baraća, Jasenovih Potoka, Mliništa, ali iz Trnova i Gerzova. Neko donese da mu "navučem klep" na sjekiru, neko da naoštrim motiku ili iskujem neku poljoprivrednu alatku. Ako imaju novac plate, ako nemaju popijemo po čašicu rakije, malo se družimo i prisjetimo se mladalačkih dana kada se u našem kraju mogla čuti pjesma na svakom koraku. Za mene je lijepa riječ, značajnija od para - rekao je Veljko. Veljko, tvrdi da je prava rijetkost u selima baraćkog kraja sada čuti djevojačku i momačku pjesmu. Mladi ljudi otišli su u grad u potrazi za zaposlenjem i boljim uslovima života. Sela su sada pusta i u njima uglavnom žive babe i djedovi, Gotovo ne pamtim kada je u našem selu bila svadba ili neko rođendansko veselje. Jedino se okupljamo na sahranama - veli Veljko.
Obnova
U zaseoku Čenići, gdje živi porodica Dakić, sada ima svega desetak staračkih domaćinstava. Nekada je ovdje bilo tridesetak domaćinstava sa stotinjak čeljadi. Većina se raselila u Mrkonjić Grad i okolinu Novog Sada. Ipak, Veljko Dakić tvrdi da je posljednjih godina sve više nekadašnjih stanovnika iz Gornje Pecke koji dolaze u rodni kraj i obnavljaju zapuštena imanja i kuće. Vjeruje da je to dobar znak da u ovom selu neće zamrijeti život.
|
Opština Mrkonjić Grad 
