Izbjegličke nevolje Mirka i Nevenke Bajić iz Vareša - Uslovi u kojima živimo su izuzetno teški. Uz prostoriju, gdje je nekada bila trgovina, nema kupatila, kao ni vode. Oštećen je krov, pa je pitanje do kada ćemo moći da u njemu stanujemo, kaže Mirko Bajić Mirko Bajić, 73-godišnji izbjeglica iz Vareša, i njegova supruga Nevenka (73) poslije višegodišnjih izbjegličkih nedaća utočište su našli u Surjanu, selu udaljenom 20-tak kilometara od Mrkonjić Grada. Naime, Mirko je rodom iz Surjana, a iz ovoga sela otišao je prije pedesetak godina u Vareš, gdje je živio, a bio je zaposlen u Željezari.
Kada je "planuo" rat u BiH, Mirko i njegova porodica jedva su izvukli živu glavu iz Vareša. Supruga i ja nastanili smo se u Ilijašu, a djeca Gospova, Slavojka, Rada i Miroslav otišli su na razne strane. U Ilijašu smo nekako preživljavali, mada je bio rat, priča Mirko. Kada je potpisan Dejtonski sporazum, po kojem su Ilijaš i ostale teritorije Srpske pripojene Federaciji BiH, za Bajiće i ostale Srbe iz ovoga kraja nastale su nove nevolje i odlazak u neizvjesnost. Nakon kraćeg boravka kod prijatelja i rodbine, supružnici Bajići donose odluku da dođu živjeti u Surjan, rodno mjesto Mirka. U Surjan smo došli u ljeto 1997. godine. Kuća u kojoj sam rođen zapaljena je, kao i mnoge okolne. Nisam znao gdje da se smjestim sa suprugom. Neko mi je od mještana predložio da uselim u nekadašnji objekat doma u selu, gdje se do rata nalazila trgovine, prisjeća se Mirko. Kako su se tada uselili, Bajići i danas žive u trgovini.
Posljednja stanica.
I pored toga što su izbjeglice i bolesni i što žive u izuzetno teškim uslovima, Mirko i Nevenka Bajić svojski pomažu akcije za stvaranje uslova za bolji život mještana Surjana. Tako su dali novčani prilog za asfaltiranje puta i za dovođenje vode u selo. Jer, Surjan je, kažu, njihova posljednja životna stanica. Uslovi u kojima živimo su izuzetno teški. Uz prostoriju, gdje je nekada bila trgovina, ima još jedna prostorija, koju smo adaptirali za spavanje. U objektu nema kupatila, kao ni vode. Oštećen je krov, pa je pitanje do kada ćemo moći da u njemu stanujemo, kaže Mirko. Supružnici Bajići, tvrde da je u cijeloj nevolji srećna okolnost što su objekat doma u Surjanu gradili mještani vlastitim ulaganjem, pa ih za sada niko iz njega ne iseljava. U protivnom, morali bi pod vedro nebo, jer je njihov stan u Varešu oštećen i neuslovan za stanovanje. Naš stan nalazi se u jednoj većoj kući, koja je u državnom vlasništvu i koja je sagrađena prije 100 godina, priča Mirko. "Krov kuće i prostorije su oštećene, pa nema uslova za stanovanje. Obraćali smo se za pomoć opštini Vareš, federalnom Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica. Niko nam nije želio da pomogne, kao da nikada nismo živjeli u Varešu". Dodaje da im nije lako, ali ih tješi što su im se djeca snašla. Kćerka Gospova s porodicom živi u Njemačkoj, Rada u Americi, Slavojka u Banjoj Luci, a Miroslav u Zvorniku. S vremena na vrijeme dođu da nas posjete, donesu namirnica i kućnih potrepština. Najviše se radujemo dolasku naših osmoro unučadi. Dobro se slažemo s komšijama, koji nas obilaze i pomažu. U Surjanu smo započeli novi, ljepši život, kaže starina Mirko. Posebno su se obradovali Bajići, kada im je prošle godine nakon sedam godina u posjetu došla kćerka Rada s porodicom iz Amerike. Inače, Mirko Bajić cijeli radni vijek proveo je radeći u vareškoj Željezari, gdje je zaradio i penziju. Punih 40 godina radio sam kao livac u Željezari. To je izuzetno težak posao, ali sam zaradio penziju. Penzija mi je oko 240 maraka. Čak tri godine nisam primao penziju, jer mi iz federalnog fonda nisu htjeli da uplaćuju. Sve sam nevolje i nepravde izdržao i ostao živ, kaže u šali Mirko. Od penzije i pomoći koju dobiju od djece Bajići, nekako preživljavaju. Najviše novca izdvajaju za lijekove, pošto je Mirko srčani, a Nevenka šećerni bolesnik.
|
Gradska hronika 
