Deset godina kasnije, Crna Rijeka 1998-2008 - Na Crnoj Rijeci ljeta gospodnjeg 1998 godine, odmah nakon osnivanja Ekološkog Pokreta uhvatili smo se u koštac sa jednim od najvećih problema po životnu sredinu kod nas - ljudski nemar i društvena nebriga oko odlaganja nus produkata i vlastitog otpada. Velika radost, elan i želja stvorila se u našem taboru, prvih dana ljeta kad smo kupili prvi kompijuter i internet u krajeve zapadno od Banja Luke. Donijeli smo te čarobne kutije u ratom porušenu i opustošenu zemlju i dobili signal dalekih kontinenata. Dok su naši sugrađani popravljali krovove i ono...

što nije izgorjelo, vjećali smo, vjećali i odlučili da prvo očistimo rijeku, misleći i nadajući se da, kad se vrate stanovnici u naš mali grad, biće čist i lijep a rijeku ćemo moći da pijemo. Dan "D" započeo je metlom u ruci tadašnjeg Gradonačelnika Banja Luke, gospodina Umićevića, da kažemo simboličnom porukom, da na isti način, svi krenemo od svojih dvorišta. Dva gumena čamca, jedan šator, lopata sjekira, baterija, štap za pecanje i kutija šibica, bilo je sve što smo imali u startu. Istovarili smo to na obali jezera gdje se Crna Rijeka, puna svega uljeva u Vrbas. Pet naših kršnih momaka, stanovalo je usred ekološke katastrofe. Danju su autobusi HE "Bočac" dovozili grupu volontera i nakon osmočasovnog vađenja otpada golim rukama iz mutne Crne Rijeke, vraćali ih natrag u grad. Pržilo je sunce i lile su kiše. Iz vode je izvađeno 22 tone otpada. Ljudska mašta bi teško mogla na jednom mjestu iskupiti sve te vrste smrada i otrova: plastične boce, staklo, gume od automobila, akumulatori, uginula stoka, dječje igračke, kondomi, higijenski ulošci a neka pametna glava iz oblasti medicine, niz obalu, lako se oslobađala ljekova, potrošenih šprica i kojekakvih prašaka.... Sve to je tovareno u crne plastične vreće i kamionima odvoženo na regionalnu deponiju. Od sponzora, još, posebno, možemo istaći Dom Zdravlja "Jovan Rašković" iz Mrkonjić Grada. Kad su nam kao sponzorstvo ponudili besplatnu medicinsku pomoć ljekove i druge hitne usluge, pomislili smo da nam to neće zatrebati. Ali sjetili smo se obećanja Dr. Radivoja Eraka, kad nam je našeg druga ujela zmija, na obali te Crne Rijeke. U bolnici su ga previli i eto spasili ga sigurne smrti. I da ne dužimo, rijeku smo očistili, ubacili u nju splav, roštiljali pored rijeke, kupali se u njoj misleći da će takva ostati. Da bi spriječili novo smeće predložili smo vlastima da postavimo mrežu, kako bi, barem prikupljali, ono, novopridošlo. Vlast je ćutala a mrežu je dozvolila da stavi banjalučki biznismen koji uzgred rečeno, na ulazu u Banja Luku ima hemijsku industriju deterđženata. Ovim putem spomenićemo ih i odati im zahvalonst za ovu akciju: Miloš, Zdjelar, Daka, Janis(ruski državljanin), Dragana, Neđo, Kićo, Goca, Lakić i eto ja koji sam napisao ovaj tekst.