Za razdoblje srednjega vijeka (period bosanske srednjovjekovne samostalnosti) ima mnogo potvrda i materijala, osobito važnoga za historiju kulture i umjetnosti ovoga kraja. (Nije čudno, jer je kraj pripadao centralnom dijelu posjeda moćnih i za razvoj srednjovjekovne bosanske kulture veoma zaslužnih Stipanića-Hrvatinića, župi Plivi i Donjim Krajima).
Prvenstveno se radi o obilju srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika - stećaka (,,mramorja"), za koje je rečeno da „simbolično predstavljaju vječnost životnog ritma, svakoj zaglupljujućoj misli o smrti - uprkos", i da su „ploče koje imaju zadatak da traju stoljećima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog". (Miroslav Krleža, Bogumilski mramorovi)
Nakon 400 - 500 godina u našem kraju sačuvalo ih se oko 500 - 600 komada, razasutih svuda; po selima i zaseocima, šumarcima i kraj puteva, na proplancima i današnjim grobijima, osamljenim i u skupinama - nekropoloma. Narod ih zove „mramorje", „divsko groblje", „grčko grobije", „grčki kamen", „kužno groblje" itd. (Puno ih ima u Baljvinama, Šehovcima, Liskovici, Gustovari, Podrašnici, Gracima, Jovandićima, Čadavici, Bjelajcu i drugdje, a zna se da ih je bilo i na katoličkom groblju - Ćeliji - u Mrkonjić-Gradu.) Naročito lijepo su obrađeni, arhitektonski i likovno, oni u Baljvinama, Šehovcima, Gustovari i Liskovici. (Stećci su, kako je to nauka do sad uspjela utvrditi, ponikli na tlu srednjovjekovne Bosne i Zahumlja - Hercegovine - kao autentičan izraz narodne umjetnosti, bez obzira na vjersku pripadnost. Njihova ornamentika u mnogim elementima podudara se s ornamentikom narodnoga veza i drvoreza. lako se tradicija umjetnosti stećaka ugasila poslije turske okupacije Bosne, utjecaj te umjetnosti bogato se do danas održava u umjetničkoj koncepciji nadgrobnih spomenika svih triju vjera: na muslimanskim bašlucima, pravoslavnim krstačama i na katoličkim okruglim krstolikim pločama. Zanimljiv umjetnički fenomen su drvene krstače koje u formi i ukrasu umnogome podsjećaju na preslice.) Na tri suprotne tačke mrkonjićkog područja drže se i danas ostaci triju srednjovjekovnih gradova-tvrđava:
- Grad Sokol nad kanjonom Sokočnice (Plivine pritoke), koji je Tvrtko I Kotromanić poklonio 1366. zajedno s plivskom župom i Donjim Krajima Vukcu Hrvatiniću za izuzetnu vojničku pobjedu nad Ugrima, u tom kanjonu, 1363. godine;
- Prizrenac (ili Prizren), visoko na desnoj strani vrletnog kanjona Sane, s ogromnim vidikom prema Ključu i Mliništima. Bio je tvrdava-osmatračnica, što mu i ime kaže. (Narodna tradicija veže ga za legendarnu „Crnu kraljicu", veoma često ime u legendama Bosne i Hercegovine.) Spominje ga 1530. Benedikt Kuripešić, putujući u Stambol kao čIan vojno-diplomatske misije bečkog dvora. (Oba ova grada - Sokol i Prizrenac - postavljena su na važnoj drevnoj komunikaciji Jajce - Ključ, i po svoj prilici bili su postaje na zadnjem, tragičnom putu u Ključ posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.)
- Bočac, nad kanjonom Vrbasa, kao jedna od najvažnih fortifikacija vrbaškog obrambenog sistema. (Sporninje se, zajedno sa crkvom, prvi put 1446. godine.)
Kovački zanat, koji će do dana današnjega obavijati krugom tajnovitog majstorstva mnoga koljena Mošunjaca, Jurića, Grgića-Ćosića, Lokmića, Memića, Hozdića, Duvnjaka, Svetinovića, Mujkića, Zonića, Demirovića, Mašića, Nezića, a zvonku savršenost kose varcarke pronijeti do crnogorskih krševa i mađarskih ravnica, uobličio se - izgleda - u srednjem vijeku. Taj zanat koji traje - uz krize i poteškoće - i danas, podmirivao je i sve ostale potrebe vezane uz gvožde: noževi (sklopci i handžari), kosiri, srpovi, grebena, sjekire, motike, kosački pribor, lemeši, plugovi, grifovi i čavli, gvožda za divlje životinje itd. Neobično je zanimljiva tradicija koju i danas njeguje kovačka porodica Jurića: mnogi zdravstveni zahvati na konjima, kako oni redoviti (potkivanje, liječenje zazubica i „škaljaka"), tako i mnogo kompliciraniji. Drevan je kovački zanat i u Majdanu, s izradom poljoprivrednih alatki, konjskih bukagija, brava, ključeva, građevnih zakivaka, pribora za kosce (klepci i babice), teških gvožđa (za medvjede, čak), a i preciznih naprava, na primjer kantara. (Čuvena je majdanska kovačka porodica Kovčalija). Postoji pretpostavka da ime sela Kopljevići kraj Mrkonjića dolazi od zanata - kovanja vrhova ža koplja. U gradu je bilo i drugih zanata: veoma razvijen mutafdžijski, po izvrsnom kruhu čuven pekarski, tkalački, grnčarski, opančarski, terzijski, ćurčijski, oputarski itd.
Mrkonjić je imao dva vrijedna i tiha, vjerna kroničara: Ahmetagu Dedića i Nikolu Kaića, dugogodišnjeg župnika. U bilješkama i izvacima jednoga, i mrkonjićkoj kronici (,,Liber memorabilium") drugoga zapisano je mnogo toga - što izvoda iz raznih izvora, što vlastitih bilježaka - koji mnogo govore o mrkonjićkoj historiji do najnovijeg vremena.
