Bošnjaci je zovu Varcar Vakuf. To je has paše i vojvodstvo u Bosanskom ejaletu, a nalazi se pod Crnom Gorom (u originalu Karadag - op. red.) Sa zapadne strane graniči s teritorijom Zadra. To je velika varoš. Ima jedanaest mahala i dvije hiljade daskom pokrivenih kuća s vinogradima i baščama. Ima više džamija i mesdžida, jednu tekiju, hamam i dovoljan broj dućana. Ovaj kraj je vrlo blizu granice a naokolo nema nijednoga grada. Kad je Sejdi Ahmed paša bio bosanski valija (1656 - 1659), Mlečani su zapalili ovo naselje i mnoga mjesta poharali, ali ga je Sejdi Ahmed paša poslije lično izgradio. Otkako su na sve četiri strane postavljene karaule i otkako njeni stanovnici svaku noć naizmjenično drže stražu, postali su sigurni. Okolo šehera ima vrlo mnogo vinograda, a klima je vrlo prijatna. (Osim požara koji spominje Čelebija, a koji su izvršili uskoci Stojana Jankovića, grad je još dvaput gorio: 1883. i 1925. U ovom zadnjem uništen je golem broj kuća u riječkom kvartu.)

Evo još nekoliko zanimljivih podataka iz 17, 18. i 19. stoljeća:
U Hopovu čuvenom manastiru u Srijemu, čuva se knjiga popa Bogdana Culića, koji za sebe u uvodu knjige kaže da je „iz Tribova, nahija  Rogolji, u blizini Hadumova vakufa". Knjiga je pisana oko 1603. („Hadumov vakuf" zato što u narodu živi predaja da je Krzlaraga bio kastrat.)

U župnom uredu u Mrkonjić-Gradu čuva se originalni dokumenat - indulgencija (oprost) pape Inocenta XIII iz godine 1723. Oprost je imenovan na crkvu „Ecclesiam seu Cappelam SS. Philippi et Jacobi Apost. loci Varzaren Bosn..." (Ta je crkvica vjerojatno bila na Ćeliji - današnjem groblju, gdje se može vidjeti humak vještačkog oblika.)

U Maticama jajačkog franjevačkog samostana zabilježene su dvije velike epidemijo kuge sa popisom lica koja su umrla, između ostaloga i u Varcaru. Godine 1731. umrlo |o 20-ak osoba, a 1815. njih 299 s prezimenima: Vučić, Stipančić, Ćurić, Ambrožlć, Ćorlć, Plišić, Mićić, Perlak, Varvilo, Kasabašić, Banić, Dujić, Ivekić, Stipić, Damin Plaionjlć, Blažević, Breulj, Lokmić, Babić, Žura, Validžić, Harbia, Grgić, Kotiom.inović. H.iMuki Pejić, Iđotić itd. U Majdanu tada Ih je umrlo 157, u Perućicl 20, u Šahove lm« 20 I u Liskovici 72.

Godine 1864. umro je u Gučoj Gori fra Grgo Kotromanović, rođen u „Demir mahali u Varcar Vakufu 1777." koji je učio škole u Italiji i bio „glazbenik, slikar i kipar".U crkvi u selu Gerzovu, „hramu Bogojavljenja i svega naroda", čuva se sultanova dozvola za gradnju crkve, a nad vratima je uklesan natpis po kojemu se vidi da je crkva sagrađena 1858, za sultana Abdul Medžida. Za isto selo, ranije Prhovo, vezana je legenda o smrti junaka muslimanske epske pjesme Alije Đerzeleza, po kojemu su polje i selo dobili ime. Muslimanski živalj kraja čuva legendu i danas, i održava Đerzelezovo turbe. (Inače, Gerzovo je jedno od rijetkih sela u kojima se odavno održava jasna tendencija uključenosti u kulturni i politički ritam vremena. Već 1857. godine u tom selu postoji osnovna škola, što je u kontekstu razvoja seoskog školstva u osmanlijskom 19. stoljeću u Bosni zaista krupan datum. A za vrijeme bivše Jugoslavije Gerzovo je mjesto na momente sa življom političkom aktivnošću nego u nekim gradskim naseljima.)

Posebno poglavlje u historiji mrkonjićkog kraja je pitanje sastava i porijekla stanovništva. To pitanje čeka studioznu specijalističku obradu, a ovdje je moguće donijeti nekoliko globalnih navoda. Za vrijeme ranije od 18. stoljeća teško je u ovom pogledu reći bilo što pouzdano (osim onoga što je već rečeno o počecima novog, Krzlaraginog vakufa - da ga je naselilo stanovništvo starog Varcareva i Majdana - Hoćuna - prvo vjerojatno katoličko a drugo muslimansko). Međutim, kroz 17. i 18. stoljeće - vrijeme znatnih migracijskih procesa (u raznim pravcima) na zapadnom Balkanu, slika strukture stanovništva znatno se mijenja. I grad, a naročito seoska područja, bivaju tada naseljena katoličkim življem iz zapadne Bosne, Dalmatinske Zagore, i pravoslavnim iz Like, istočne Hercegovine, Crne Gore, a i iz susjednih područja - glamočkog i grahovskog.

Međutim, bez obzira na ono što bi nauka o ovom pitanju mogla reći, u okviru ovakvog prikaza najviše imponira činjenica da taj čovjek - ma šta bio, ma otkuda došao i ma koga zatekao - evo već stoljećima žilavo i čestito živi na ovom komadiću zemlje, otimajući bogu i đavolu, dušmanu i nepogodi uvjete da živi i živeći čuva svoj egzistencijalni i moralni identitet.