Vrijeme karađorđevićske Jugoslavije donijelo je sa sobom i u našem kraju nastavak onog procesa koji je započeo za austrijske vlasti: sve vrtoglavije razmake između onih koji imaju i onih koji nemaju i ne mogu imati.

Velikom dijelu naroda, pogotovo na selu, sve teže biva osigurati osnovne egzistencijalne potrebe. Dinar postaje „velik" i nedohvatan, a bez njega život briga - kako preživjeti do sutra? Ljudi bivaju primorani na dizanje novca u zajam, od banke i trgovaca, a uvjeti plaćanja su tako lihvarski drastični, da to često znači propast. Načini zarade tegobni su i često ponižavajući, neljudski. Najamna radna snaga je mizerno plaćena, a zloupotrebljava se u najtežim poslovima i u čestim, raznovrsnim kulučenjima.

„Valjalo je za tri kile kukuruza vazdan kamen tucati"; „Morao se kruh od djece sakrivati"; sjećaju se i danas stariji. Sva ta lokalna sjećanja dovoljno su jasna slika vremena i egzistencijalnog čovjekova položaja.

Jedan od teških vidova društvene surovosti bila je neravnopravnost u mogućnostima školovanja. Formalno, škole su bile otvorene svakom, i bilo ih je, ali materijalni uvjeti životu rijetkima su tu blagodat dopuštali. {„Troje nas je u jednim cipelama školu zavržilol") Za većinu porodica glavni cilj mogao je biti samo to da im se dijete domogne način« najminimalnije zarade i tako oslobodi porodicu od jednih usta, a sebi pronađe kakvo takvo uhljebljenje. Naravno, u takvim uvjetima ravnopravnost školovanja samo je prazna riječ. A djeca sa 12 - 13 godina moraju postajati nadničari na najtežim vrstama poslova.

Politički život također je slika korupcije i nezdravosti. Beskrupuln/n« <li-tn.i<i<«iij.i stranačkih interesa truje ionako težak život malog čovjeka. Narod, pritisnut '.uom, Klinom, stranački agitatori nastoje privući najružnijim oblicima mita. (Divna je «ne<|đoi« u kojoj «« ogleda sposobnost ovo(| čovjek« il« pm/ie besprincipijelnost te borbe; k.id su i/o\|iochi pilrtln starca za koga će glasati, odgovorio im jo: „Ništa ja ne znam, najpreče je dd je insan zdrav") Antidemokratičnost ove vlasti i ovakve politike krvavo se izražavala kroz žandarski teror. Kundak i pendrek često su bezobzirno gazili sva, pa i zakonom proklamirana, prava.

(Usljed sveukupnosti ovakvog stanja, nije čudno da je običan čovjek priželjkivao propast kapitalističke Jugoslavije, i da ju je dočekao kao oslobođenje od svih mora koje su ga pritiskale, bez obzira na ono što će doći. A onaj izabrani dio svjesnih, malen ali čvrst, dobro je znao i za kakav će se poredak boriti kada historija zbriše ovaj postojeći.)

I upravo na podlozi tog i takvog stanja, u još ljepšem i jasnijem kontrastu iskače ono što je narod ovog kraja uvijek znao pronijeti kroz vrijeme kao najveću vrijednost: međusobnu solidarnost, zajedništvo u nevolji i duh vedrog sirotinjskog optimizma koji ne pristaje da bude poražen i obeščbvječen.

Naravno, zbog samog razvoja vremena, društveni život postaje dinamičniji, raznovrsniji. Otvaraju se autobusne veze s okolnim gradovima, razvija se školstvo (1939. rade u gradu tri škole: „građanska", stručna i osnovna), djeluju razne kulturno-prosvjetne ustanove iz većih centara (ali svaka na odvojenoj nacionalno-vjerskoj osnovi), a i u gradu aktivno rade tri već spomenuta kulturno-zabavna društva.

Zanatstvo i dalje ostaje osnovno privredno obilježje grada; modernijih industrijskih postrojenja nema. Tradicionalno, najveći je broj kovača, mutafdžija, opančara i obućara. (I pored tendencije starojugoslavenskog režima da narode na uskoj i ekskluzivnoj osnovi podvaja ili prisvaja, praksa ovih triju mrkonjićkih društava - bogata i stalna međusobna suradnja - pokazivala je ono što će se i u NOB-u ovdje lijepo potvrditi: kneževićevsku spoznaju, stoljećima uvriježenu u svijest i praksu ovdašnjeg čovjeka, da „nije važno kako se ko krsti." Iz toga će rezultirati dragocjena činjenica da Mrkonjićani nisu za vrijeme II svjetskog rata podlegli klimi suludih bratoubilačkih mržnji i pogroma. To, a i čitav presjek kroz historiju života u ovom gradu, govori da održavanje I zasjedanja ZAVNOBiH-a
-  prvog konstituisanja Bosne i Hercegovine kao cjeline na socijalistički ravnopravnoj osnovi
baš ovdje, u Mrkonjić-Gradu, nije samo slučajan ili samo taktički izbor, već i neminovnost, uslovljenost historijom grada i koegzistentnošću života u njemu. Mrkonjić je odvajkada bio Bosna u malome.)

A svakodnevni život je trajao u svojim drevnim oblicima. Pazarni dan - ponedjeljak, nepromjenjljiv - pod krošnjatim lipama i kestenovima na Kblobari, govorio je konkretnim jezikom o životu ljudi veoma jasno: teška i čađava gvozdena roba majdanskih Kovčalija, britka sječiva varcarskih kosa i sklopaca; testije i lonci; oputa i oputnjaci; mutafi i haran"; kožna i tekstilna odjevna roba; bijeli mrs, žito, krompiri, voće, sjemenje; razgovori, dogovori, viđanja i sviđanja poslova; zagled djevojke i poziv na slavu; zdravljenje i odzdravljivanje; sudbina ljudi - jedna i jedinstvena - pokazala je na Kolobari svoje pravo lice - volju za životom, mimo i preko svih podjela, izmišljenih razlika, besposlenih i besmislenih odvajanja... (Taj i takav Mrkonjić, ušuškan u njedra zelenih brda, sa zdravljem lisinskog zraka i vode, slatkom janjetinom i kruhom - koji težak tačno zove „kolačem" - sa ljudima kojima je „meram šala", ironična, oštroumno aluzivna ali s mjerom i često na vlastiti račun, davno je zaradio glas gostoprimstva, te nije malen broj onih koji su u njemu, toplo i ljudski, našli svoj drugi rodni grad i mjesto spokojne smrti.)

U legendi o svetom Pavi i svetom Savi, peckavo intoniranoj, narod ovog kraja znao je osjetiti i kazati šta je sudbina, i ko i kako je kroji: „Sveti Pavo i sveti Savo bili su braća. Tek, posvadiše se oko međe. Zakrviše se, ne mogoše se sporazumjeti, te se raziđoše na dvije strane. Za njima pođe čeljad, i tako nastaše Srbi i Hrvati." A stogodišnji starac s Baljvina, Sejdo Zahirović, ima svoju kratku devizu: „Treba svakom misliti ko i sebi!" Time je rečeno sve: na zemlji svi smo braća, oko međa se je ružno i tužno svaditi, jer pravih međa i nema.