Burno 19. stoljeće vezalo je za Mrkonjić imena dvojice velikih bosanskih i južnoslavenskih kulturno-poiitičkih radnika, prosvjetitelja, preporoditelja i anticipatora modernih, socijalističkih kulturno-političkih koncepcija. Polovinom stoljeća (1849-1851) u gradu je kapelanovao fra Ivan Frano Jukić (Banja Luka, 1818 - Beč, 1857). Varcarsko razdoblje u Jukićevu životu vrijeme je u kojem mladi fratar, strasno prianjajući uz južnoslavenske koncepcije ilirizma, razvija plodnu aktivnost na nekoliko kolosijeka. Uz fra Grgu Martića najznačajnije ime preporodnog doba u Bosni, Jukić je Mrkonjiću ostavio dva datuma od neprocjenjive kulturno-prosvjetne važnosti: ovdje, u Mrkonjiću, pokrenuo je prvi bosanski književni časopis -„Bosanski prijatelj“ - i osnovao - prvu u našim krajevima - školu svjetovnog karaktera (bez razlike u vjeri i spolu djece). O toj svojoj školi Jukić ovako izvještava: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji; među ovim posliednjim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti; dva sata pria podne, a dva poslie podne stoje dietca pod mojim nadziranjem...“ (Među onima koji najbolje pamte, u Mrkonjiću su i danas živa sjećanja na priče o „Jukićevoj školi“, a ima ih i koji tačno znaju rećl mjesto na kojem je stajala kuća u kojoj je Jukić stanovao i „držao dietcu pod svojim nadziranjem“.) U Varcaru Jukić je započeo i svoje naivno i fatalno poznanstvo sa seraskerom Omer-pašom Latasom. Povjerenje u Latasa i nerazumijevanje spletki velike politike donijeće mu izgnanstvo, zabranu povratka u Bosnu, i, konačno, žalosnu, anonimnu smrt u neprijateljskom Beču. (U Jukićevo vrijeme Bosnu je potresao ustanak krajiških Muslimana protiv turske vlasti, pa u „Jukićevu tefteru“ imamo zapisano koliko je postradao Varcar Vakuf i koliku je odštetu kome dodijelio sultanov vojskovođa Omer Latas paša.) U Jukićevu varcarsku školu išao je i rođeni Varcaranin Anto Knežević (rođen 1834), koji će, prošavši kroz ozračje Jukićevih rodoljubnih ideja i, kasnije, kroz školovanje u Italiji (Sijena) garibaldinske epohe, postati jedna od najvažnijih i najizvornijih figura bosanskog javnog života. Strastven i bezgranično zanesen vizijom autentične Bosne, čitav život tražiće pomoć za ustanak u Bosni, pisati, knjige, pamflete i pjesme, u kojima, u svoje vrijeme ni od koga podržavan, anticipira ono što će Bosni tek ZAVNOBiH 1943. donijeti: pravo na autentičnost, državnost u sklopu federacije južnoslavenskih naroda.

U „Pridgovoru“ knjige „Pad Bosne“ (1884) Knežević piše: „Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku - čast i poštenje pravednima - jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom a Hrvati koji pišu latinicom, treći da su u svoj Bosni samo Srbi dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljena od njekih zanešenjakah“, a u svom najžešćem protuokupatorskom djelu „Krvava knjiga" (1869) ovako: „ e gledajmo kako se ko krsti, s lieva na desno ili s desna na lievo, no krv gledajmo bratimsku, koja nam po žilam teče! Na stranu rad' vjere rat, jedna nas rodi mat', jedan smo drugom brat. Tko neće brata za brata, hoće Turčina za gospodara.“ A kasnije, kad je jedan okupator (Austrougarska) smijenio drugog (Turke), pokazavši svoje pravo lice i ciljeve, Knežević osamijeno, četiri godine pred smrt (19.9.1885), piše iz Liskovice prijatelju Emilu Domluvilu u Moravsku: „Kao brat pišem ti istinu, ne živimo u raju, izuzev lične slobode, nema nikakve razlike između ovog robovanja i robovanja pod turskom upravom. Naš narod doveden je do najnižeg stepena siromaštva, radi stalnih progona, teških poreza itd.“ Knežević pokazuje zapanjujuće tačan dijalektički smisao i za procjenu međunarodnih političkih odnosa. (Na primjer, Mađarima se divi zbog revolucionarne 1848, godine, ali ih osuđuje zbog protusrpskog i protuhrvatskog imperijalizma nakon 1886. godine.) Umro je u Kotor-Varošu 1889, a kosti su mu prenesene u franjevačku crkvu u Jajcu. O Kneževiću piše historičar Hamdija Kreševljaković: „Bio je rodoljub do fanatičnosti, kako vidimo iz svakog retka njegovih djela, a osobito iz Krvave knjige“, a Enciklopedija Jugoslavije: „Posebno mjesto zauzima Antun Knežević pisac čuvene i od Turaka progonjene Krvave knjige, u kojoj je sa puno istinskog bola prikazao teško stanje raje pod Turcima.“ (Ostala važnija Kneževićeva djela: Kratka povijest kralja bosanskih, 1887; Carsko-turski namjesnici u Bosni i Hercegovini, 1887; te IV svezak - nastavak Jukićeva časopisa „Bosanski prijatelj", 1870) (Citati i neki podaci o Kneževiću crpljeni su iz rada „Ante Knežević pisac 'Krvave knjige"', autora Mate Džaje, u izdanju banjalučkog „Korijena", 1958) Ovi datumi i ove dvije ličnosti, Jukić i Knežević, nezaobilazne u historiji zrenja političkih i kulturnih koncepcija južnoslavenstva, vezane životom, radom i rođenjem (Knežević) za Mrkonjić-Grad, nameću nam istovremeno i zahvalnost i dužnost da grad trajno obilježi njihove ideje i rezultate rada, upravo najviše zbog zagledanosti u budućnost i proročke snage tih ideja.

Dramatično vrijeme bosanskohercegovačkih ustanaka i austrougarske okupacije ostavilo je traga i u Mrkonjiću. Po ustaničkom četovođi, kasnijem srpskom i jugoslovenskom kralju Petru I Karadorđeviću, koji je u ovim krajevima četovao pod imenom epskog junaka Petra Mrkonjića, grad će 1924. dobiti ime Mrkonjić-Grad. (Pamti se da je iz mrkonjićkog kraja bilo učesnika tog ustanka - naročito iz medljanskog okruga. Između dva rata podignut je u Mrkonjiću, na Kolobari, spomenik Petru I. Srušen je 1941. godine.) Prodirući drevnim putevima u unutrašnjost Bosne, austrougarska okupatorska vojska na Rogoljima 1878. nemilosrdno je pregazila voljne ali neorganizirane i staromodno naoružane Bosance, koji su se tu skupili, pod vođstvom viđenijih Ijudi, da okupatoru pruže otpor. (Potresno književno-dokumentarno svjedočanstvo o tome ostavio je hrvatski književnik Eugen Kumičić u svojoj dnevničkoj prozi „Pod puškom".)

Nova, austrougarska vlast, nakon okupacije 1878. donosi - u odnosu prema turskoj - prividan prosperitet: prosvjetni i administrativni život modernije se organizira, oživljava eksploatacija bakra u Sinjakovu, gradi se put dolinom Vrbasa... No, naličje toga prosperiteta znamo (o njemu već vrlo uvjerljivo govori ranije navedeni citat Ante Kneževića). Bila je to tipična kolonijalna politika. Društveni antagonizmi su se rapidno povećavali i zaoštravali, a nacionalna politika Benjamina Kalaja imala je jasnu tendenciju: obezličiti Bosnu nacionalno, zatrijeti već jasno formirane elemente nacionalne svijesti u Bosni, i tako je učiniti objektom lake manipulacije u okviru imperijalističke politike Beča. U ovom periodu javni život se znatno dinamizira. Vodeći precizne statistike, austrougarska vfast ostavila nam je brojne podatke o životu i u Varcar Vakufu. Slijedeći su iz 1910. godine: U gradu živi 3279 stanovnika. Postoji poštanska i telegrafska služba, op-6a škola, pravoslavna škola, 2 mekteba, ženska zanatska škola, 3 kulturno-umjetnička društva: Kiraethana - muslimanska čitaonica (predsjednik Hasan efendi Heremić), „Ilrv;riskn čitaonica" (predsjednik Niko Stipić), srpsko-pravoslavno društvo „Nikolajevič" (prcdr.p-drnk Niko Babić), te činovnički kasino. (Kasnije, u staroj Jugoslaviji, osnovano je muslimansko kulturno-umjetničko društvo „Đerzelez".) Današnje crkve - pravoslavna i katolička izgrađene su takoder u ovom periodu (prva 1884. a druga 1881.); od prije postoje 4 džamije (Krzlaragina, u Rijeci, u Donjoj mahali i na Mečetu), a drvenu riječku je 1906. Banjalučanin Hamidaga Husedžinović zamijenio zidanom (današnjom). Uspješno djeluje vatrogasno društvo, koje okuplja dobrovoljce svih triju vjera, a osnivač i prvi predsjednik mu je Stipo Škarica. Podignut je i suvremeni hotel „Bosna". Varcarske zanatlije tada proizvode prosječno godišnje 8000 kosa, 15000 noževa, 12000 mutafa i 20000 zemljanih lonaca! Razvijaju se trgovački poslovi, te sve više poprimaju oblik specijalizirane trgovine, a preko lokalnih trgovaca izvozi se i dobar dio zanatskih proizvoda. U razdoblju austrougarske uprave podignuta je zgrada općinske administracije i ambulanta (od koje de kasnije nastati današnja bolnica). (Krzlaragina džamija opljačkana je 1878, i jedan dio golemog starinskog ćilima, tkanog u Maloj Aziji, nalazi se danas u Kunstmuseumu u Beču.)

Upamćeno je u narodu kako su, zbog traženja da Varcar bude sjedište kotara, predstavnici grada, uz posebne pripreme i najave, išli u Bed, u carsku audijenciju. Kad su Varcarani garantirali da mogu ostvariti sve uvjete za takvu promjenu, traženju im je udovoljeno, i grad je ubrzo doživio svečanost proglašenja varcarskog kotara. Od tada grad ne prestaje biti administrativni centar područja.

Prvi svjetski rat krvavo ironično je potvrdio gorku Kneževićevu misao: kao braća, Muslimani, Srbi i Hrvati našli su se jednako u klaonici 1914 - 1918, kao meso za topove svjetske politike. (I danas mnoge porodice u Mrkonjiću i oko njega čuvaju bolne uspomene na mnoge muževe, braću, djevere, zaručnike, sinove, koji su, prostrijeljeni ili sažgani, ostali na Pijavi, Karpatima, u Galiciji iii Besarabiji, a bilo ih je i koji su stjecajem okolnosti bili direktni ili indirektni očevici najdramatičnijeg dogadaja moderne svjetske historije - sovjetskog Oktobra 1917.)